Ovo je mjesto na kojem ćemo o temi nestalih osoba govoriti kroz različite umjetničke prakse.
“Blog je pokrenut uz podršku Međunarodnog komiteta Crvenog krsta/križa (MKCK). Stavovi izraženi na blogu ne održavaju nužno stavove MKCK-a.”
Ne zaboraviti Lorku
Federiko Garsija Lorka je bio španski pjesnik, dramski pisac i pozorišni reditelj.
Rođen je u Granadi 1898. godine. Zbog studija književnosti seli se u Madrid gdje se upoznaje i druži sa mnogim španskim intelektualcima, među kojima su bili i umjetnici Luis Bunjuel i Salvador Dali. Oni su imali veliki uticaj na njegov rad.
Krajem dvadesetih godina postaje depresivan. Bunjuel i Dali zajedno rade na filmu “Andaluzijski pas”, koji je Lorka protumačio kao direktan napad na njega. Shvativši problem, njegovi roditelji ga šalju na put po Americi. Od 1929. do 1930. boravi u SAD, najviše u Njujorku, a posjetio je i Kubu.
Lorka se 1930. vraća u novoproglašenu Republiku Španiju. Na poziv svog granadskog profesora, socijaliste F. de la Riosa, Lorka prihvata posao direktora i umjetničkog animatora studentskog putujućeg pozorišta La Baraka sa kojim je obišao sve krajeve Španije, od najbogatijih do onih najzabačenijih. Pomoću pozorišta je prikazivao dela španske klasike i sprovodio je ideju o društvenoj ulozi pozorišta.
Za vrijeme izbijanja građanskog rata, Lorka se zatekao u Viznaru u Granadi. 19. avgusta 1936. fašistički vojnici su ga uhvatili i streljali, a tijelo su mu bacili u neobelježen grob. Frankova vlada je pokušala da uništi uspomenu na Lorku tako što je uništila sva njegova djela, a spominjanje njegovog imena je bilo strogo zabranjeno.
Kako je bio među prvim i najslavnijim žrtvama građanskog rata, Lorka je ubrzo postao simbol žrtve političke represije i fašističke tiranije.
Jedna njegova pjesma glasi:
Oproštaj
Umrem li,
ostavite balkon otvoren.
Dijete narandže jede.
(Vidim sa svog balkona)
Kosac žito kosi.
(Čujem sa svog balkona.)
Umrem li,
ostavite balkon otvoren.
Ove godine se širom svijeta obilježava osamdeset godina od njegovog ubistva. Lorka ne smije biti zaboravljen.
48 SATI BUDNOSTI U SARAJEVU
Performans 48 sati budnosti je dio Hartefaktovog multudisciplinarnog projekta WakEUp koji se bavi pitanjem izbeglištva, a publiku poziva na humanost, solidarnost i ne-ćutanje, na djelovanje i budnost. Projekat je prvi put izveden u Beogradu u decembru 2015. godine. Grupa umjetnika iz Beograda poziva građanke i građane Sarajeva da ostanu budni, učestvuju u performansu i javnim čitanjem tekstova pokažu solidarnost sa izbjeglicama. Live stream celokupnog performansa biće emitovan na internet stranici http://actionwakeup.net/.
Centralni dio programa predstavlja neprekidno javno čitanje stotina stranica teksta: ličnih ispovijesti izbjeglica i priča o njihovoj sudbini koje, od antike do danas, pripovijedaju o nesreći onih koji su morali da pobjegnu, da napuste svoje porodice, domove i gradove. Autori koncepta su Andrej Nosov, Srđan Ćešić, a izvođači i koautori programa Janko Dimitrijević, Nevena Negojević i Jelena Graovac.
U okviru pratećeg programa biće prikazana izložba crno-bijelih fotografija Marka Drobnjakovića Na putu, koja bilježi svakodnevicu izbjeglica sa Bliskog Istoka na putu ka Starom kontinentu. Kuratori izložbe su Srđan Ćešić i Nevena Negojević. Izložbu prate video radovi Violončelo Srđana Ćešića i Solidarnost Andreja Nosova koji se na različite načine bave budnošću.
Hartefakt u okviru festivala MESS:
48 sati budnosti u Sarajevu
6 – 8. oktobar 2016.
Osim u Sarajevu performans će biti izveden u Berlinu i Parizu.
Gori more
Samuele je 12-godišnji dječak koji živi na udaljenom otoku u Mediteranu. Voli se penjati po stijenama uz more, igrati praćkom i tumarati po luci. Ali njegov otok nije kao drugi. Već godinama odredište je muškaraca, žena i djece koji pokušavaju prijeći vodenu granicu iz Afrike u premalim, oronulim čamcima. Njegov je otok Lampedusa, koja je postala metafora za europsku izbjegličku krizu, za nade, tegobe i sudbine stotina hiljada ljudi. Ti ljudi su u potrazi za mirom, slobodom i sretnijim životom, no često, umjesto da se oni iskrcaju, njihova mrtva tijela bivaju izvučena iz mora, i sahranjena u bezimene grobnice. Stanovnici Lampeduse svakodnevno svjedoče najvećoj humanitarnoj katastrofi našega doba.
Talijanska dokumantarna drama “Fuocoammare” (Gori more) redatelja Gianfranca Rosija o migrantskoj drami na Sredozemlju kod otoka Lampeduse dobio je ovogodišnjeg Zlatnog medvjeda za najbolji film 66. međunarodnog filmskog festivala u Berlinu.
“Ovu nagradu posvećujem stanovnicima Lampeduse koji svoje srce otvaraju onima koji dolaze na ovaj otok a moje misli su sa svima koji su se uspjeli domoći ovog otoka nade”, rekao je redatelj Gianfranco Rosi nakon što je primio nagradu za najbolji film 66. Berlinalea, Zlatnog medvjeda.
Njemački mediji činjenicu da se Zlatni medvjed po prvi put nakon 60 godina dodijelio jednom dokumentarnom filmu ocjenili su kao dodatno upozoravanje na aktualnu političku situaciju vezanu uz migrantsku krizu u Europi.
Gianfranco Rosi rođen je 1964. u Asmari u Eritreji. Tijekom rata za nezavisnost 1977. biva evakuiran u Italiju bez svoje porodice. Godine 1985. seli se u New York i diplomira na Filmskoj školi Sveučilišta u New Yorku. Njegov prvi dokumentarni film, Boatman, s uspjehom je prikazan na Sundance Film Festivalu, kao i na festivalima u Locarnu i Torontu. Filmom Plaćeni ubojica – soba 164, osvaja FIPRESCI nagradu u Veneciji 2010. godine, a za Sacro GRA iz 2013. dobiva i glavnu nagradu, Zlatnog lava.
Skinut ću ti zvijezde u kašiku
Mati je uvijek bila zabrinuta.
“Ismare, moraš, to je za tvoje dobro!”
Zalud.
Otac je šutio.
I povisila bi ton:
“Ismare, nemoj me ljutiti, umorna sam!”
Zalud.
Otac je šutio.
I vrisnula bi, dižući kuhinjsku krpu kao da zamahuje.
“Ismare, dobićeš batine, kunem ti se!”
Zalud.
Otac je šutio.
Scena je uvijek bila ista: namrgođeno dječije lice gotovo zariveno među tanjire na blistavom stolnjaku kuhinje koja miriše na pitu i kolače, prijeteća nadvijena mati i otac kako lista novine ili pregleda radove svojih učenika donesene tog dana iz škole.
I naposlijetku bi rekla:
“Enese, vidiš da me ništa ne sluša, vala možeš to ostavit da jedemo u miru i Ismara nahranit!”
Otac bi progovorio.
“Hoću ženo, šta god ti kažeš.”
Mirno bi odložio papire, privukao stolicu do sinovljeve, pa polako uzeo kašiku. A dječak bi odjednom živnuo, uspravio se i dotakao oca po obrazu, kako je radio kada je bio beba, što nikada niko nije znao objasniti. Niti će.
Deranove oči upijale bi oca i čekale…
“Znaš šta ćemo sada raditi”, upitao bi ga otac.
“Znam.”
Igra za kuhinjskim stolom je bila ista svakoga dana.
“Da čujem”, nastavio bi otac.
“Skinućemo zvijezde s neba i staviti u kašiku”, odgovorio bi dječak ushićeno.
“A, onda…”, nastavljao je otac.
“Onda ćemo zvijezde pojesti.”
“Bravo. A, zašto?”
“Od supice sa zvijezdama se raste. Da budem veliki kao ti.”
“I još veći, sve do zvijezda”, rekao bi otac i prinio kašiku dječakovim ustima i ovaj bi konačno počeo jesti.
I mati bi odahnula i osmijehnula se, a dječak je nije primjećivao.
“Ima puno zvijezda, nikad ih nećemo sve pojesti”, govorio bi prije druge kašike.
“Kad jedne pojedemo, rode se druge”, objasnio bi otac.
“I nikad se neće prestat rađati.”
“Nikad”, rekao bi otac i prinio novu kašiku, a potom maramicom nježno obrisao dječakovu bradu, ako malo supe iscuri po njoj.
Dječak je tada imao po prilici nepune četiri godine. I rastao je. I otac bi redovno išao u radnju da kupi novu tjesteninu za supu u obliku sitnih zvijezda, jer je njegov Ismar drugačije ne bi pojeo. Davno je to bilo…
Ali ne prođe dan da se Ismar ne sjeti oca, supe, zvijezda, bezbrižnog djetinjstva prekinutog prenaglo kada je imao devet godina i kada je njegov otac, s malenim ruksakom na leđima iz kojeg je virila plastična flaša davno popijene Coca-cole od 1,5 litara u koju je bila natočena voda, otišao u koloni što se poput rijeke uspinjala vijugavim brdima koja bi u svim drugim prilikama bila kao iz bajki, obložena gustom šumom i rijetkim poljskim travama što se uvlače u nosnice, opijaju mirom i tjeraju na sladak san.
Ismar Hukara svake godine, barem jednom i to uglavnom ljeti, baš kao i onda kada je otac kretao, stane pred ta brda i gleda ih dugo, često od zore do zalaska sunca.
I šuti. Uzdahne. Pa, onda još jednom. Tada ne osjeti vjetrić na koži, niti vrele zrake sunca, miris šume i rijetkih poljskih trava. Tada mu je u nosu očev miris, kojeg godinama pokušava udahnuti još jednom. Pred očima mu je očeva ruka što ga je nježno pomilovala po razbarušenoj kosi. I odlučne riječi.
“Budi dobar, slušaj mater.”
Ne prođe dan da se Ismar ne sjeti oca, supe, zvijezda, bezbrižnog djetinjstva prekinutog prenaglo kada je imao devet godina i kada je njegov otac, s malenim ruksakom na leđima iz kojeg je virila plastična flaša davno popijene Coca-cole od 1,5 litara u koju je bila natočena voda, otišao u koloni što se poput rijeke uspinjala vijugavim brdima koja bi u svim drugim prilikama bila kao iz bajki, obložena gustom šumom i rijetkim poljskim travama što se uvlače u nosnice, opijaju mirom i tjeraju na sladak san.
Bio je dijete. Zaplakao je prigušeno, jer je to bila jedina stvar koju je otac mrzio. Jedino tada bi ga ružio i poprijeko gledao. Ismar bi odmalena u takvim trenucima, do bola u stomaku i plućima, suzdržavao plač što mora jesti posno povrće ili ne može izaći napolje po kiši, iako su sva druga djeca već na školskom igralištu ili… Samo da odobrovolji oca, onog na kojeg liči kao jaje jajetu, kako bi govorila komšinica Rada svaki put kada dođe kod majke na kafu, što se dešavalo svakog poslijepodneva.
Plakao bi Ismar i zbog manje bitnih stvari, što se mališanu čine velikim poput planine. Recimo, dok je bio sasvim mali nije plakao kada ga kupaju poput većine vršnjaka, ali jeste ako bi neko drugi prije njega otvorio vrata banje.
“Ne, ne… Hoću ja da otvorim!”
Ili ako bi neko odvrnuo slavinu kada ga strpaju u kadu da saperu blato nakon fudbala na livadi gdje bi usred suše našao baru da u nju zarije glavu.
“Što si ti otvorio, hoću ja…”
I suze bi krenule, a otac povilenio.
“Živote moj, sve ću ti dati, samo nemoj plakat. To ne trpim nikako.”
Ipak, otac bi popustio, zatvorio vrata kupatila ili slavinu da Ismar može da ih ponovo otvori i dječije suze bi presahle, a počinjao smijeh, škakiljanje i igra vodom. Majka bi kasnije rekla da im je sin, makar jedinac, isuviše razmažen, njen suprug previše popustljiv, ali danas to Ismar naziva čistom ljubavlju. Ili očevim predosjećajem da će sve kratko trajati.
I puno godina poslije, kada Ismar otvara vrata ili odvrće slavinu na česmi, neizostavno se sjeti oca i osmjehne nošen tom čistom ljubavlju. A već slijedećeg trenutka bi mogao zaplakati, jer mu otac fali. Ali bori se, kao onda kada je bio mali, da ga ne naljuti.
Otac se zbog sinovljeva plača nije naljutio samo jednom – onog dana kada je odlazio s malenim ruksakom na leđima iz kojeg je virila plastična flaša davno popijene Coca-cole od 1,5 litara u koju je bila natočena voda. Ismar je tada bez suzdržavanja zaridao silno da bi se brda tresla, ali ga u masi istih sudbina niko nije mogao čuti, ugušen u vlastitim jecajima rastanaka.
Na istom mjestu, puno godina kasnije, Ismar uvijek zaplače. Krišom se osvrne da ga ko ne vidi, pa ni leptir koji se vrti oko njegove glave, zbunjen ili čak uznemiren jecajima sa svih strana. Tada, u masi svijeta, prvo vidi majku, a potom druge ljude, svake godine nešto starije, ali oni njega ne vide u trenutku tuge što ne jenjava, pogleda zamagljenih suzama i izgubljenih u prošlosti u kojoj im je oduzet najveći dio srca.
Onda Ismar zaustavi suze.
Otac bi se ljutio. I mati bi još više patila ako mu priđe i vidi ga uplakanog, svake godine u isto doba, na ljetnoj žegi podno šumovitog brda, gdje su stope hiljada ljudi jednom davno utabale travu koja se kasnije podigla, za razliku od ljudi što su ostali tu ležati zauvijek.
Prvo je oca sanjao redovno, a onda su snovi postajali rjeđi, slike u njima sve bljeđe. Rekla mu je mati da tako bude vremenom, jer lice, blago i drago, nestaje u dubini svijesti i izroni tek ponekad. Valjda da čovjeka želja mine.
Ali, lako je majci, ona ga i dalje sanja svaku noć. A Ismar joj zavidi. Otac ga je volio. On je volio oca. Najviše na svijetu.
Bio je nastavnik. Kažu dobar. Ne samo kao pedagog, već kao čovjek. Sjeća se, bio je dijete kada bi otac došao kući iz druge smjene i rekao s vrata, da ne zaboravi ili da ga šta drugo ne bi smelo:
“Slušaj, ženo, ima jedno dijete, dobro dijete…”
Majka bi ga gledala pozorno.
“Na ciči zimi dolazi u džemperu, nema jakne, ne mogu njegovi priuštit da mu kupe.”
Majka bi bez riječi izvadila onaj zajednički ofucani novčanik iz bifea u ormaru dnevnog boravka i izbrojala novac za jaknu. Sutra bi otac obradovao dječaka. Sebe još više. Nekoliko dana kasnije, neko drugo dijete bi po kiši dolazilo u sandalama. I Ismarovi roditelji bi mu kupili nove cipelice. Nekoliko dana kasnije…
Počeo je rat! Mati bi, dok je bilo kafe i drva, stavljala džezvu na šporet, kako bi dok piju i sjede jedno pored drugog, dijelili brigu o Ismaru.
Prvo je nestalo kafe. Pa drva. Onda hrane.
Bio je dijete kada bi otac došao kući iz druge smjene i rekao s vrata, da ne zaboravi ili da ga šta drugo ne bi smelo: “Slušaj ženo, ima jedno dijete, dobro dijete. Na ciči zimi dolazi u džemperu, nema jakne, ne mogu njegovi priuštit da mu kupe.” Majka bi bez riječi izvadila onaj zajednički ofucani novčanik iz bifea u ormaru dnevnog boravka i izbrojala novac za jaknu.
Otac se prijavio u vojsku. I rijetko bivao kući. A kada bi došao, brzo bi izašao, u jednoj učionici okupljao djecu i učio ih da čitaju, pišu, računaju… Nema veze što napolju padaju granate. I mrtve glave.
“Škola… naučiti… znati… zapamtiti…”
Ismaru tada nisu smetale okolne detonacije, ni to što mora učiti. Jer je bio uz oca. I gledao ga kako sićušnim ostacima krede piše na tabli. A onda šetka razredom i svako malo neko dijete pogladi po kosi. Mnogo kasnije će se sjetiti i shvatiti da su to uglavnom bila djeca koja su već ostala bez očeva ili majki.
Djeca su voljela njegovog oca. Svi su ga voljeli…
Ljeto je bilo u jeku. I glad. I smrt. Ismar je stajao uz majku, sav uplakan, u mnoštvu istih. Otac je čučnuo s onim ruksakom na leđima iz kojeg je virila flaša davno ispijene Coca-cole u kojoj je bila voda. I privukao sina. I čvrsto zagrlio.
Ismar bi se zakleo da je vidio suze u tim očima punim ljubavi, što su u jednom kratkom trenutku bljesnule poput zvijezda koje je jeo iz kašike dok je bio manji. Jeo bi i dalje, ali godinama nije bilo zvijezda, ni prodavnice u kojoj su ih kupovali, ni prodavača čijeg sina bi Enes redovno pogladio po kosi u razredu ili na ulici.
Tog dana kada je Ismaru otet dio srca, otac ga je poljubio snažnije nego ikada. Ili mu se to samo učinilo. I stavio mu je ruku na kosu.
Kao onoj djeci bez očeva i majki. I okrenuo se, s ruksakom na leđima iz kojeg je virila flaša davno ispijene Coca-cole u kojoj je bila voda. Stigao je još samo reći:
“Ako…”, malo je odšutio, “ne stignem… nemojte plakati, biće mi teže…”
Tada je nestao u masi istih sudbina.
Tog dana kada je Ismaru otet dio srca, otac ga je poljubio snažnije nego ikada. Ili mu se to samo učinilo. I stavio mu je ruku na kosu. Kao onoj djeci bez očeva i majki.
Majka sada o sinu brine sama, bez obzira što je odrastao. A sin ne zna da je utješi. Samo jednom, davno, sjeo je da joj pravi društvo uz kafu. Nisu progovorili ni riječi. I majka je, nakon posljednjeg gutljaja, rekla:
“Idi napolje sa društvom, živi dalje.”
Ismar je poslušao. Dobio svoje dijete. I dao mu ime Enes.
“Gdje je moj dedo što sam dobio ime po njemu?”
Ismar sinu ne zna odgovoriti. Premali je. Kako da mu objasni da tijelo još nisu našli. U mnoštvu istih.
Zato digne ruke prema nebu i pokaže:
“Gore, među zvijezdama, one se uvijek rađaju.”
A onda mu punu kašiku zvijezda prinese ustima…
(Priča je nagrađena na književno-kulturnoj manifestaciji ‘Susreti Zija Dizdarević’ u BiH 2010. godine i objavljena u ‘Godišnjaku 26’)
Autor: Edin Krehić
Edin Krehić je urednik na web portalu Al Jazeere Balkans u Sarajevu. Autor je romana “Čuvaj se” i nagrađenog “Jednog dana doći ću, oče”. Dobitnik je i književnih nagrada za pripovijetke i drame.
Moj vlastiti rat
“Moj vlastiti rat” je dokumentarni film Lidije Zelović. Lidija je rođena u Zagrebu 1970., a djetinjstvo je provela u Sarajevu. Studirala je jugoslavensku književnost i srpskohrvatski jezik. Sarajevo je napustila tokom rata 1993. godine i kao izbjeglica odselila u Holandiju. U Amsterdamu je studirala film.
“Moj vlastiti rat” autoricin je povratak u zemlju koje više nema. U prošlost ispunjenu ratom i zlom. Otuda ovaj film postavlja pitanja: koja je razlika između dobra i zla? Šta se desi kada kolektivna trauma uđe u porodicu? Kako izaći na kraj s vlastitom ratnom prošlošću? Kako da svoju djecu oslobodite toga tereta?
Jedan od segmenata filma tiče se i problema nestalih u ratu. Kroz svoj intimni prostor Lidija se prisjeća Pece, druga – dječaka, koji je tokom rata u Bosni odveden (od kad se vodi kao nestao) samo zato je je u tom trenutku imao “pogrešno” ime.
Film Lidije Zelović suočavanje je sa vlastitim demonima. Taj put ne može ići drugačije, nego pričajući svoju vlastitu priču.
Priča koja je morala biti ispričana
Jedna od najpoznatijih glumica sa naših prostora, Mirjana Karanović, ove godine je snimila svoj rediteljski prvijenac pod nazivom “Dobra žena”. Glave uloge, pored Karanović pripale su Borisu Isakoviću, Jasni Đuričić, Bojanu Navojecu, Kseniji Marinković, Vladi Keroševiću i Erminu Bravi.
“Dobra žena” je priča o pedesetogodišnjoj Mileni koja naizgled živi sasvim sretan porodični život, u malom mjestu u Srbiji. Njenu idilu poremetiće slučajno otkriće jedne stare video kasete, i iznenadno saznanje o teškoj bolesti (karcinom dojke).
Video kaseta, ispostaviće se, krije mračnu stranu Milenine porodice, ali i dijela prošlosti društva u kojem živi. Na njo su kaseti zabilježeni zločini u kojima je učestvovao Milenin naoko brižan i pažljiv muž. Karanović koristi ovaj narativ kako bi demistificirala zlo, i udarila ravno u lice onima koji i dalje svoje glave okreću od počinjenih zala. Ona je tu vrlo izravna i politički vrlo provokativna, a što je većina kritičara odmah i prepoznala. Posebice, ako se ima u vidu da je inspiracija za ovu priču stvarni događaj koji je potresao javnost 2005. godine. Riječ je o video kaseti na kojoj je zabilježeno kako paravojne snage (Škorpioni) vrše likvidacu civila nadomak Srebrenice.
“Dobra žena” donosi nam priču koja je jednostavno rečeno morala biti ispričana. Rediteljice se u njoj sukobljava sa cijelim konceptom patrijarhalnog poretka, iz kojeg su i isklijali svi naši ratovi, i svi naši počinjeni zločini.
Može li to biti i “Naš razred”?
“Naš razred” naziv je drame poljskog dramatičara Tadeusza Słobodzianeka, koju je režirao bh. reditelj Dino Mustafić. Predstava se izvodi u Kamernom teatru 55, a u njoj igraju: Tatjana Šojić, Gordana Boban , Maja Izetbegović, Dragan Jovičić, Izudin Bajrović , Ermin Bravo, Boris Ler , Muhamed Hadžović, Amar Selimović i Adi Hrustemović.
Tadeusz Słobodzianek napisao je dramu čiju okosnicu čini jedan historijski događaj. Naime, 10. jula 1941., u malom mjestu Jedwabno, u vrijeme njemačke okupacije, grupa mještana, Poljaka, upala je u domove svojih susjeda, Jevreja, zatvorila svoje dojučerašnje prijatelje u štalu i žive spalila. Njih 1600.
Ova predstava pokazuje i prokazuje, prateći sudbinu desetero školskih kolega, kako je taj pogrom, pitanje krivnje pa čak broj žrtava okrutno podložan različitim tumačenjima ovisno o smjenama vlasti, promjenama režima, političkim interesima. Svako je novo vrijeme uzimalo za pravo proglasiti novu, svoju istinu. I uvijek nekom drugom zalijepiti krivnju na čelo. Jer krivi su uvijek samo oni – drugi. Odgovornost nikad nije u modi krojačima historije.
“Naš razred” je drama koja upozorava na opasnost odrastanja djece u ozračju predrasuda, netolerancije, rasizma. I govori o svim zločinima u svim mjestima kojima su prolazili ratovi. Ili prolaze danas.
Dubina dva
“Dubina dva” je niskobudžetni dokumentarac Ognjena Glavonića o neobilježenim grobnicama koje kriju tajne nestalih civila sa Kosova.
Godine 2001., na periferiji Beograda je otkrivena masovna grobnica u kojoj je pronađeno više od 700 ljudskih tijela. Uprkos činjenici da se nalazi nedaleko od samog centra glavnog grada Srbije, i da je na lokaciji nađeno 75 tijela djece, danas, 15 godina kasnije, ova masovna grobnica je i dalje bez ikakvog obilježja ili spomenika, i skoro niko ni ne zna za ovaj slučaj i priču iza njega. On je i dalje javna tajna. U pokušaju da otkrije, rasvijetli i da glas ovim pričama, i dalje zakopanim u tišini, film se, meditativnim i hipnotišućim stilom, obraća doživljajima, mašti i osjećanjima gledaoca.
Ognjen Glavonić je rođen 1985. godine. Diplomirao je filmsku režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Srednjometražni dokumentarac ŽIVAN PRAVI PANK FESTIVAL premijerno je prikazan u Centru Pompidou, na festivalu Cinéma du Réel, u Parizu, Francuska. Nakon toga, film je učestovao na preko 50 međunarodnih filmskih festivala, među kojima su: IFF Rotterdam, CPH:DOX, IndieLisboa, Festival dei Popoli.
Glavonićev dugometražni dokumentarni film DUBINA DVA premijerno je
prikazan na 66. filmskom festivalu u Berlinu. Ognjen je trenutno u fazi predprodukcije svog prvog dugometražnog igranog filma TERET.
No Limit i Plamen ljubavi
Vokalna grupa No Limit iz Sarajeva, objavila je spot za novu pjesmu, “Plamen ljubavi”.
“Riječ je o pjesmi koja govori o mračnoj prošlosti u našoj državi, o želji da se izađe iz bunila i okova prošlosti, nepravde, neimaštine, negativnosti i mržnje, kako bismo pokušali nastaviti živjeti u ‘normalnom’ društvu ne zaboravljajući prošlost”, napisali su članovi grupe povodom ove pjesme.
Ujedno, pjesma “Plamen ljubavi” je i odavanje počasti svim srebreničkim žrtvama.
Potočarske sjene
“Potočarske sjene” je kolekcija fotografija Velije Hasanbegovića, nastala u protekle tri godine, u Srebrenici i Memorijalnom centru u Potočarima, u kojoj autor prikazuje bol preživjelih Srebrebičana/ki.
Hasanbegović je kao šesnaestogodišnjak zajedno sa bratom i ocem preživio strijeljanje na obali jezera Perućac kod Srebrenice. Osamnaest godina poslije, 2010. godine i vratio se na isto mjesto. Tada je nastala potresna foto priča Drina/Perućac kao svjedočantvo o zločinu i ljudskim naporima da se pronađu žrtve na dnu jezera Perućac i sahrane na dostojanstven način.
Velija Hasanbegović je radio kao fotograf portala Radiosarajevo.ba, oficijelni fotograf Festivala MESS, a suradnik je i Sarajevskog ratnog teatra (SARTR). Izlagao je samostalno i učestvovao u zajedničkim izložbama u BiH i u svijetu. Član je Udruženja likovnih umjetnika BiH (ULUPUBiH). Živi i radi u Sarajevu gdje trenutno obavlja dužnost urednika fotografije u časopisu STAV. Za njegove fotografije rečeno je da spajaju estetiku i etiku.
(o)nestalima 